Kamioni

Pravo skretanje

Vijugavi prevoj Tizi n'Tička u marokanskom visokom planinskom lancu Atlas može da pokrene pomešana osećanja kod svakog vozača. Ipak, za vozača Omara Ait Mbareka, put je njegov dom i kancelarija.
Nacionalni put 9
Nacionalni put 9 se penje na skoro 2.300 metara nadmorske visine, predstavljajući najviši planinski prelaz u severnoj Africi.

„Mogu da ga prevezem u rikvercu“, kaže 61-godišnjak ironičnim tonom. Dostižući skoro 2.300 metara nadmorske visine i budući da je najviši planinski prelaz u severnoj Africi, ovaj potez dugačak 50 kilometara na nacionalnom putu 9 ima pejzaž koji oduzima dah s pogledom na planine pokrivene snežnim vrhovima sa zelenim padinama koje su načičkane živopisnim seocima. Autentični ukus marokanskog načina života na koji ćete teško naići u gradovima snažno privlači inostrane posetioce. Tizi n'Tička, što znači Pašnjački prelaz na autohtonom berberskom jeziku, strateški je za ekonomiju Maroka: On povezuje Marakeš sa Uazazateom, dva grada koji privlače na milione turista svake godine, a predstavlja i savršene lokacije za snimanje za filmadžije od Holivuda do Bolivuda. 

Ali zbog njenih serpentina duž opasnih i loše zaštićenih litica sa jedne strane i stalno prisutnog rizika od lavine kamenja sa druge, uz urušavanja puta i previše nesmotrenog ponašanja u vožnji, vožnja ovuda može predstavljati pitanje života ili smrti. Omar Ait Mbarek stoga može imati bar malo prava da se hvališe: Skoro trećinu od 44 godine koliko je radio u sektoru transporta proveo je na ovom putu bez ijedne nezgode. Kako je uspeo u tome?

 

„Dok vozim kamion ovim putem nikad ne palim radio. Umesto toga, uši usredsređujem na motor da bih znao šta se dešava unutar kamiona i na putu. I ne smete da žurite: Ja nisam jedan od onih vozača koji žure da voze čim ustanu. Ja ne žurim, spavam kada moram da spavam, čak i ako to znači da ću ustati dva sata kasnije“, kaže on kada sipa sebi šoljicu čaja od nane tokom pauze kraj puta.

Nakon izvrsnog obroka od povrća i tadžina sa junećim mesom, Omar Ait Mbarek govori o proveravanju svoje Volvo FH cisterne, koja prenosi motorno gorivo od Marakeša do pustinjske predstraže Zagore, južno od Uarzazetea. 

Od 1997. godine, Omar Ait Mbarek je radio za kompaniju Societe Transport Marouane et Freres Ltd (STMF), marokansko preduzeće koje je specijalizovano za transport zapaljivih proizvoda. On je njihov najstariji vozač kamiona u službi. „Trebalo je da se penzionišem prošle godine, ali nisu mi dozvolili! Insistirali su da ostanem. Postao sam njihov najpouzdaniji vozač, pa obučavam i nove regrute“, kaže.

Omar Ait Mbarek je počeo da vozi kamione 1983. godine, ali je 11 godina pre toga proveo kao pomoćnik vozača kamiona, koji su mu pomogli da pokupi trikove u ovoj oblasti. Prvi kamion za teške radne uslove koji je vozio bio je Volvo F88.

„Bilo je to tada najbolje vozilo, ali kočnice bi mu se pregrevale na strmim putevima. Sada, njegov novi Volvo FH može da preveze do 27 tona i kreće se istom brzinom bez obzira da li je uzbrdo ili nizbrdo. Kamioni su danas i mnogo udobniji, jer su opremljeni sa pravom kabinom, dok smo pre morali da spavamo ispod volana“, on kaže.

Kabina obezbeđuje preko potrebnu zaštitu, posebno tokom zime, kada obimne snežne padavine mogu da zaustave saobraćaj, ponekad i na nekoliko dana. Vozeći se pored sela Tufliht, Omar Ait Mbarek se seća kako je 1998. godine saobraćaj bio zaustavljen tokom čitave sedmice zbog snega.

Dok vozim kamion ovim putem nikad ne palim radio. Umesto toga, uši usredsređujem na motor da bih znao šta se dešava unutar kamiona.

„Nismo imali ni hranu, niti ćebad. Niko nam nije došao u pomoć. Naše jedino utočište bio je ovaj bar koji je imao kamin: Vlasnik se prilično opario na račun vozača, prodavajući nam hleb po petostrukoj ceni“, reče nam cerekajući se.

Dok priklazi najopasnijem delu planinskog prelaza, Omar Ait Mbarekovo raspoloženje se menja dok pokazuje na sektorsku antenu mobilne telefonije na vrhu litice i počinje da opisuje najgrozniji prizor sa kojim se susreo u čitavom svom životu. Bio je početak septembra 2012. godine, kada je vozač autobusa izgubio kontrolu nad vozilom po mrklom mraku, zbog čega se survao 150 metara nadole. Poginulo je četrdeset dve osobe, a još 25-oro je bilo povređeno.

 

„Ujutru sam prošao pored mesta nezgode. Autobus je bio iscepkan na male komadiće. Ta nezgoda me i dalje proganja i molim se da više nikada ne vidim tako nešto.“

Policija je rekla da je do nezgode došlo jer je autobus prevozio više ljudi od svog predviđenog kapaciteta. To je najsmrtonosnija saobraćajna nezgoda u Maroku u zemlji u kojoj oko 4.000 ljudi svake godine pogine u saobraćajnim nezgodama. Država je mnogo investirala da bi razvila putne infrastrukture i nametnula saobraćajne propise, ali kritičari kažu da su napori za razvoj infrastrukture zanemarili udaljene oblasti poput Tizi n'Tičke.

Ovde ne želite da imate nezgodu: Ako vas pad ne ubije, hitnoj pomoći može biti potrebno previše dugo da stigne, a u okolini od preko stotinu kilometara nema prave bolnice.

„Ovde ne želite da imate nezgodu: Ako vas pad ne ubije, hitnoj pomoći može biti potrebno previše dugo da stigne, a u okolini od preko stotinu kilometara nema prave bolnice“, reče Omar Ait Mbarek i dodaje: „Za mene je u životu prvo važna moja bezbednost i bezbednost ljudi ispred mene, kao i moje dece, da se na vreme molim, da ostanem čist i da izbegavam nanošenje štete drugim ljudima. Nikad nisam prouzrokovao smrt ili invaliditet nekome, moj život je dobar i spavam mirne savesti.“

Rođen u selu ušuškanom u planinama Atlas, Omar Ait Mbarek nije imao puno izbora osim da slučajan susret dok je bio tinejdžer pretvori u karijeru koja je od tada postala njegova strast. Imao je 16 godina kada je kamion koji je vozio pored njegovog sela izgubio tovar sa trskom. Požurio je da pomogne vozaču koji je bio toliko zadivljen da mu je odmah ponudio da radi sa njim kao pomoćnik za 15 dirhama mesečno.

„Vožnja kamiona je bio jedini posao ne samo za mene, već i za mnoge u mojoj oblasti. Jedino što je donosilo život u sela oko nas su bili kamioni i autobusi“, od reče i dodaje:

„Vožnja mi obezbeđuje neopisiv osećaj ushićenja. Biti na putu je kao droga, susretati kolege vozače i razmenjivati informacije. Za mene predstavlja beg kada lutam ovim planinskim putevima znajući da sam tokom svih ovih godina uspevao da ostanem bezbedan i da izbegnem da nanesem nesreću drugima.“

Societe Transport Marouane et Freres Ltd

Vlasnik: G. Mohamed Asli, generalni direktor.
Broj zaposlenih: 365
Godina osnivanja kompanije: 1996
Glavni klijenti: Shell, Total Morocco.
Ukupan broj vozila: 283
Broj Volvo kamiona u voznom parku: 236
Glavni tovar: Naftni proizvodi